Lekcija 12
Šta je tedžvid
Sadržaj lekcije (10)
Pravilo
Tedžvid znači uljepšavanje (tahsin, التَّحْسِين). Riječ dolazi od glagola , što znači uljepšati¹. Tedžvid je nauka o ispravnom izgovoru arapskih glasova. Postiže se poznavanjem ishodišta harfova, njihovih stalnih i dodatnih svojstava i pravila koja iz njih proizlaze². Kraće rečeno, tedžvid je pravilno izgovaranje harfova Kur'ana uz poštivanje svih harekata koje harf nosi³.
Ko uči s tedžvidom, stavi harf na njegovo ishodište i upotpuni mu svojstva, njegovo učenje će biti lijepo za slušanje, kakav god da mu je glas⁴. Zato nam prija učenje onoga ko se godinama bavio tedžvidom⁵.
Izvori iz predavanja (4)
Teorija i praksa: ishodište i svojstva
Tedžvid ima teorijski i praktični dio. Praktični dio znači dvije stvari⁶:
izgovoriti svaki harf sa njegovog ishodišta (mahredž);
izgovoriti ga sa njegovim svojstvima (sifat). Neki harfovi izlaze sa istog mjesta, a razlikuju se po svojstvima: jedan je tanak, drugi krupan, jedan pušta zrak, drugi ima kalkalu.
Ko uči Kur'an, a ne zna ishodišta, „naginje nečemu“: izgovara harf nekako, ali ne zna odakle izlazi⁷. Ishodišta i svojstva svakog harfa su u prvoj cjelini ovog priručnika (lekcija 3, lekcija 4).
Neka svojstva su uvijek uz harf. Dad (ض) je, recimo, uvijek krupan⁸. Druga svojstva nekad dođu, a nekad odu⁹. Lam u Allahovom imenu je krupan iza fethe, a tanak iza kesre¹⁰: krupno , tanko . Isto tako se mijenja ra (lekcija 39)¹¹.
Izvori iz predavanja (3)
Glavna pravila tedžvida
Glavna pravila tedžvida su¹²:
Sufara
Sufara
Samo kur'anskim riječima. Neki kažu i hadisom, ali je najispravnije da se bavi samo Kur'anom, jer Kur'an ima svoju melodičnost¹³.
Izvori iz predavanja (4)
Harfovi su većinski dio tedžvida
Većinski dio tedžvida su harfovi: njihova ishodišta i svojstva. Ostalo su pravila kao što su iklab, ihfa, idgam i izhar¹⁷. Mnogi uče samo ta pravila, dobro nauče uklapanje, pa misle da znaju učiti Kur'an, a harfove zanemare¹⁸. Najveće greške se prave baš u harfovima: zamjena harfa harfom je očigledna greška i mijenja značenje, dok su greške u uklapanju manje¹⁹.
Izvori iz predavanja (2)
Dvije vrste grešaka
Jezički, greška je odstupanje od ispravnog; u tedžvidu je to greška u učenju Kur'ana²⁰.
Velika (očigledna) greška, el-lahnu-l-dželijj (): vodi do promjene značenja ili do gramatičke greške²¹.
Zamjena harfa sličnim harfom: ko u kaže sin (س) umjesto sa (ث), zamijenio je harf. Mi imamo jedno „s“, a Arapi tri: sad (ص), sin (س) i sa (ث)²².
Pogrešan harekat: damma umjesto fethe u , „en'amtu“ umjesto „en'amte“; ili pogrešni harekati u 1:1, „bismillahu-r-rahmane-r-rahim“²³.
Pogrešno svojstvo: u sin se ukrupni i postane sad; sad i sin izlaze sa istog ishodišta, a razlikuje ih svojstvo²⁴.
Mala (skrivena) greška, el-lahnu-l-hafijj (): odnosi se na preciznost; priroda riječi se ne mijenja i harf se ne zamjenjuje drugim²⁵.
Skratiti dužinu koja traje više od dvije, kao u ²⁶.
Izgovoriti nun jasno kao da ima sukun, a treba ga skriti (ihfa): jezik se digne na ishodište nuna u ²⁷.
Skrivene greške primijete uglavnom oni koji se bave tedžvidom²⁸. Obje vrste grešaka moraju se otkloniti, a naročito kod usmenog podučavanja²⁹.
Dopuna
Očigledna greška ima sedam oblika³⁰:
zamijeniti harf drugim harfom, npr. izgovoriti sa zajem (ز) umjesto zala (ذ), ili عَظِيمࣱ sa zajem umjesto za (ظ)³¹;
staviti sukun na harf koji ima fethu, dammu ili kesru³²;
pokrenuti harf koji ima sukun³³;
produžiti gdje nema dužine, npr. razvući ja u قُرَيْشٍ³⁴;
ukloniti dužinu, npr. ne dati šest harekata u ٱلضَّآلِّينَ³⁵;
ukloniti tešdid, npr. u , čime se mijenja značenje³⁶;
staviti tešdid gdje ga nema³⁷.
Ovo su velike greške i haram su³⁸. Jasna greška je haram, i onaj ko je čini ne treba predvoditi namaz, ako iza njega ima neko ko uči ispravno³⁹. Skrivena greška je, kažu učenjaci, mekruh; takva je npr. kad se ne uradi idgam ili se ne izgovori ono što ide kroz nos⁴⁰.
Šta je obavezno: propis tedžvida
Učenjaci se razilaze o propisu tedžvida: jedni su strožiji, drugi blaži. Zato treba razlikovati šta je obavezno, a šta ukras⁴¹.
Obavezno (vadžib); nepridržavanje je haram⁴².
Naše h umjesto ha (ح) u : „er-Rehman“⁴³.
Ukrasna svojstva⁴⁸: ko uči da bi ušao u lanac prenosilaca i podučavao, obavezna su, a nepridržavanje je haram, jer bi to bila laž u usmenom predanju; ko zna pravila, a ne primjenjuje ih, to mu je nedostatak (mahana); običnim muslimanima (el-'avamm) nema štete ako ih ne primjenjuju, iako je bolje da ih primjenjuju.
Zato, kad neko pita da li je tedžvid vadžib: nije sve ukupno vadžib, ali su ishodišta harfova i svojstva koja mijenjaju harf vadžib. Kur'an se mora učiti arapskim harfovima, ne našim slovima⁴⁹. Tanko ra s fethom je mala greška, ali je ipak greška i treba je ispraviti⁵⁰.
Dopuna
Izučavanje nauke tedžvida je fardi-kifaje: kad je nauči nekoliko ljudi u zajednici, obaveza spada s ostalih. Za lično učenje Kur'ana učenjaci kiraeta kažu da je fardi-ajn⁵¹. Većina to izvodi iz ajeta 73:4, jer je naredba u osnovi obaveza dok je nešto ne spusti na pohvalno⁵².
Izvori iz predavanja (2)
Pazi
Neko završi sufaru pa pita može li podučavati. Ne može bez dozvole onoga ko mu je dužan dati: ko nije naučio ishodišta i svojstva, a podučava, prenosi kao da je uzeo znanje koje nije uzeo⁵³.
Neprirodno je⁵⁴: podrhtavanje glasa i prekidanje, cjepkanje dužina; produžavanje i vibriranje gunne (nazalizacije); stezanje jezika na ra, pa se ra ponavlja zbog pritiska na nepce.
Izvori iz predavanja (2)
Tedžvid je prirodno učenje
Tedžvid je prirodno učenje. Nije izvrtanje jezika i vilice, pravljenje grimasa ni napinjanje⁵⁵. Sve neprirodno učenje učenjaci su nazvali jednim imenom: tekelluf (تَكَلُّف)⁵⁶. Ibn el-Džezeri u djelu En-Nešr kaže da ne zna bolji način da se dostigne preciznost i otklone greške od vježbanja jezika i ponavljanja onoga što je preuzeto od dobrog učitelja. Tedžvid, kaže, nije pritiskanje i uvijanje jezika, grimase, izgovor iz grla, izvijanje vilice ni podrhtavanje glasa⁵⁷. Nije ni uvijanje glasova ni pjevanje koje prelazi melodičnost Kur'ana⁵⁸.
Neki uvijanjem glasa, podrhtavanjem, produžavanjem i skraćivanjem dužina pokrivaju to što ne znaju ishodišta i svojstva. To je fasada bez temelja⁵⁹. Dobro učenje je jednostavno, prijatno i blago, bez mrljanja. Odiše tugom (huzn) i prati značenje: kad se uče ajeti o vatri i kazni, to se osjeti u glasu⁶⁰. Lahkoća koja se čuje kod Husarija i Minšavija traži godine rada. Vika i piska može svako⁶¹.
Ko želi napredovati u tedžvidu, neka sluša učača koji uči sporo i ističe pravila i harfove, kao Husari ili Minšavi, a ne učača čija ga melodija opsihri, pa griješi u dužinama dok ga prati⁶². Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Uljepšajte Kur'an svojim glasovima“; to je sunnet, ali melodija ne smije preći melodičnost Kur'ana⁶³. Koliko god se učilo i pričalo, ako se naučeno ne vježba kod kuće, malo će biti koristi (lekcija 52)⁶⁴.
Nekoliko pitanja iz ove lekcije. Sa 75 % tačnih lekcija je naučena, a pitanja ulaze u ponavljanje.